Pandemija covid-19 promijenila je iznenada živote svih nas. Brojna ograničenja, uvedena s ciljem suzbijanja epidemije, smjestila su nas u unutrašnjost domova, gdje trebamo ostati da bi je svladali. Oči javnosti usmjerene su na zdravstveno osoblje, na liječnike i sestre kojima se plješće, tepa da su heroji, od kojih se očekuje spas. No, daleko od očiju javnosti, ti heroji ponekad „poginu“ na bojištu. Zašto? Zato što se usude reći ono čemu svjedoče na svojim radnim mjestima. Zato što pokušaju poput liječnika iz Zadra putem društvene mreže nabaviti zaštitnu opremu od ljudi koji žele pomoći, ili se u tišini obrate ministru, poput kolegica sa Srebrnjaka i zamole ga za rješenje problema. Što se dogodi nakon toga? Dobiju opomenu pred otkaz! Poginu, jer nose loše vijesti ili upozoravaju da nešto što je trebao riješiti njihov ravnatelj i “stručnjaci” u bolničkom stožeru, nije riješeno.
A to se ne smije gospodo liječnici! Vaše nije da tražite rješenje problema, niti da na problem upozorite. Vaše je da odradite more prekovremenih sati koje vam neće platiti po zakonu, vaše je da se razbolite dok spašavate bolesne jer vi, gospodo liječnici, niste bitni! Kad epidemija prođe, ionako će biti sve po starom, podobnost, a ne sposobnost, kao i uvijek do sada. Zato šutite, gospodo liječnici, jer verbalni delikt nije umro! Niti ste vi, poznati neradnici, tu da bilo što govorite! Na žalost, izgleda da u ovoj pandemiji osim ljudi umire i sloboda govora!